Nebojša DEVETAK
(Sjećanje na Jovana Raškovića)
Prvi put sam ga vidio na televiziji, zagrebačkoj, u prilogu snimljenom povodom osnivanja Srpske demokratske stranke u Kninu 17. februara 1990. godine. Po „četničkom imidžu“, bradi i podužoj boemski raščupanoj kosi, ličio mi je na većinu onih koje je pomenuta televizija tih dana zdušno snimala i uz komentare o pobunjenim srbo-četnicima puštala „pučanstvu“ na uvid. Međutim, slušajući njegov govor, staložen i razuman, bez povišene intonacije, a kamo li padanja u vatru čemu su bili skloni njegovi partijski sljedbenici, shvatio sam da je ovaj čovjek intelektualac visokog ranga koji tačno zna šta i kako hoće. A znao je mnogo, ne samo o politici koju je u suštini prezirao i smatrao trivijalnim i nužnim zlom. Bio je prije svega naučnik, ugledni psihijatar, koji do osnivanja SDS-a, do svoje 61. godine, nije bio član niti jedne stranke. Zlo vrijeme i mržnjom načeta država natjerali su ga da u poznim godinama i sam zagrize gorki okrajak hljeba kojim su se mnogi Srbi u Hrvatskoj prije njega zagrcnuli, a nerijetko i ugušili. Bio je naprosto gurnut u politički vrtlog, u kome se zahvaljujući više svojoj pronicljivosti i etičkim kvalitetima nego pragmatičnom promišlju odlično držao. Jednostavnom i umirujućom retorikom umio je da sa narodom uspostavi korelaciju obostranog prožimanja i razumijevanja. Neposredan i otvoren, na mnogobrojnim mitinzima govorio je masi o onome što ju je u tom trenu najviše interesovalo. Zato nikad nije pripremao ili čitao napisane govore. Imao je dovoljno i znanja i samopouzdanja da reaguje u svakoj situaciji. Imao je Bogom datu sposobnost koja ga je i bez političke ambicije munjevito uzdigla u sam vrh srpskog nacionalnog pokreta u Hrvatskoj. Za razliku od dotadašnjih Bakarićevih Srba poslušnika, čuvara ideološke ispravnosti i ispirača mozgova, on je svoje sunarodnike jednostavnošću i istinskom uvjerljivošću sa lakoćom oslobađao političkih frustracija. Pokušavao je da smiri narastajuće ratnohučkaške tenzije. Držao se one starozavjetne maksime da blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu. Govorio je, bude li potrebno da će, gandijevski, predvoditi marš Krajišnika prema
Zagrebu, da će pregovarati i sa crnim đavolom za dobro krajiških Srba, a u Kninu će nakon sukoba sa Hrvatima za Uskrs 1991. na povike da im se da oružje smiriti masu čuvenom rečenicom: „Ja sam
vaš ćaća, a ćaća ne šalje svoje sinove da uludo ginu“. I svi su znali da tako uistinu i misli. Svojim emocijama i duhom bezličnu i obezvređenu ratnohuškačku retoriku osmislio je i produhovio
novim vrijednostima.
Njegove nastupe kao predsjednika SDS-a slušao sam (i gledao) u Petrinji i Vrginmostu. U Vrginmostu smo se i upoznali. Uspio sam nekako, poslije ručka, da mu priđem, uprkos silnoj sviti koja se motala oko njega i „ukradem“ mu desetak dragocjenih minuta. Razgovor je uglavnom bio konvencionalan, prekidan čestim
upadicama ljudi iz njegove pratnje, novinara i običnog svijeta. Zamolio sam ga da za jedan od narednih brojeva „Srpskog glasa“ koga sam tada uređivao, napravimo jedan opširniji razgovor, sa čime se odmah složio, ali kako reče, čim pronađe malo slobodnog vremena. Međutim, kako su se politička zbivanja tada odvijala filmskom brzinom, do dogovorenog intervjua, na žalost, nikad nije došlo. Te devedesete stalno je bio na putu, obilazeći i najzabačenija krajiška sela, šireći ideje svoje stranke na najbolji mogući način – u živom kontaktu sa sunarodnicima, konsolidujući ujedno i partijsku strukturu SDS-a, smirujući sve agresivnije „jastrebove“ u svojim redovima. Krajina se prosto svalila na njegova pleća. I ne samo Krajina već cjelokupno srpstvo, računajući tu i dijasporu. Svima je imponovala njegova harizmatična ličnost, erudicija i životna mudrost. Prepoznali su u njemu nesvakidašnju figuru koja se svojom blagošću i
očinskom odgovornošću, može porediti samo sa skrušenošću i požrtvovnosti Svetog Save.
Ne znam srpskog političara koji je za tako kratko vrijeme na političkoj sceni postigao takav meteorski
uspjeh i takvu popularnost. Međutim, bilo je i onih, naročito među političarima, koji su njegov način vođenja politike smatrali nepragmatičnim. To je zabluda, njegovo bavljenje politikom bilo je samo – neuobičajeno.
U jednom intervjuu rekao je da je njegova ontološka struktura da svakome vjeruje i da neće da mijenja svoju ljudsku prirodu, jer bi nepovjerljivost značila nametanje njegovoj prirodi nekih kategorija i sadržaja koji su joj strani. Dakle, vjerovao je u ličnost, u individualnu osobenost bića, u izabranu slobodu kao
vodilju, neuslovljenu, koja ne manipuliše ljudima. Samo čovjek sa takvim osjećanjem slobode mogao je da kaže: „Ne bojim se nikoga do Boga.“ Etničke slobode je smatrao slobodama grupnoga tipa, koje su vlasništvo najbrojnijeg naroda. „Takva sloboda je uslovljena sloboda koja se dijeli drugima kao milost i prema vlastitom doziranju. Stvara se ograničena, regulirana i kontrolirana sloboda kao stalna prijetnja neposlušnim grupama i narodima. Vodeća etnička stranka dodjeljuje slobodu kao uzdarje za poslušnost. Srpski narod u Hrvatskoj je nesklon ovakvoj slobodi, on hoće da skupa sa hrvatskim narodom ravnopravno gradi demokratsku i slobodnu Hrvatsku“ – govorio je. „Naglašavamo da smo mi samostalno i autonomno nacionalno biće. Srbi u Hrvatskoj su dio srpskog naroda, ali se ne odriču svojih samostalnih koncepcija. Mi želimo samostalni integritet. Nemamo ideja o tome da infantilno ovisimo o matičnoj srpskoj
državi. Bit ćemo barem podjednako kritični prema režimu u Hrvatskoj koju i dalje smatramo našom domovinom, kao i prema režimu u našoj matičoj državi Srbiji.“ („Srpski glas“ br. 2, jun 1990).
Podsjećajući se danas na ove njegove stavove i izjave prosto je nevjerovatno kako su na njih bili gluvi i Tuđman i Milošević. Pa čak i za urbane Srbe u Hrvatskoj njegovi nastupi i tonalitet izrečenog bio je preoštar i neprihvatljiv. Kao da niko nije shvatao da se samo kompromisom može doći do rješenja. Ali u tome je i bio problem – kompromis nije odgovarao maksimalističkim prohtjevima „očeva nacija“ kako Hrvatske tako i Srbije. Ova njegova karakterološka crta, miroljubivost, jednako je bila poznata i Srbima i Hrvatima. Srbi su je razumjeli kroz poruku da im služi a ne da im bude vođa, a Hrvati su je iskoristili za prljave političke igre kao u slučaju objavljivanja fonograma razgovora sa Tuđmanom u „Danasu“, i sa Boljkovcem u „Slobodnom tjedniku“. Namjera objavljivanja ovih „razgovora“ bila je da se Rašković prikaže kao izdajnik, koji iza leđa svojih sunarodnika pravi pogodbe sa hrvatskom vlašću, na štetu Srba, i da se na taj način izazove razdor u SDS-u. Na žalost cilj je u potpunosti postignut, jer naknadna saopštenja SDS-a nisu otklonila nedoumice koje su proizveli pomenuti „razgovori“. Njegova otvorenost i politička naivnost uticale su da iz vida izgubi onu Ciceronovu misao da govornik uvjek mora da ima na umu tri
stvari: šta govori, na kom mjestu govori i kako govori. Da su u ovu prljavu rabotu bili umiješani i
Miloševićevi prsti, koga je inače Rašković smatrao opakim i zloslutnim paranoikom, nije teško prozreti. Prilikom jedne posjete Miloševiću, Rašković mu je iznio svoj stav o mirnom maršu Srba do Zagreba, koji je sam nazvao srpskim ustankom bez oružja, koji bi bio pogodna prilika da se inostranoj javnosti predoči šta se u Hrvatskoj dešava. Milošević je ovaj predlog arogantno odbio, tvrdeći da svjetski moćnici razumiju jedino jezik sile. Uz to je zahtijevao od Raškovića da naloži krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj, te da organizuje ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripiše zengama, a poslije toga da povuče sve svoje poslanike iz Sabora. Rašković ga je preneražen slušao, ćuteći. Razgovor je završio odgovorom Miloševiću da on nipošto nije pogodna ličnost za takve poslove. Ubrzo poslije ovog neprijatnog susreta došlo je do objavljivanja pomenutog fonograma u „Danasu“. Treba li i napominjati da je to urađeno u vrijeme „istorijskih pregovora“ Miloševića i Tuđmana Karađorđevu. („Profil“ br.53, Dragan Tanasić: Zaboravljeni testament Jovana Raškovića).
Neprikosnoveni tribun, koji je kod većine Srba uživao ogromno povjerenje, simpatije i divljenje bio je ovom brutalnom namještaljkom strašno pogođen i psihički razoren. Nad njim je ovim činom izvršena egzekucija. Politički odstrel. Nanesena mu je rana od koje se, na žalost, više neće oporaviti. Uskoro, zatim, sa ovog svijeta otišao je – zauvjek. Kao i njegovi Krajišnici iz svoje Krajine, samo tri godine kasnije. Mi Srbi smo čuveni po tome što smo, kroz istoriju, započinjali mnogo, a započeto rijetko kad
dovršavali. Da bi stvorili velika djela potrebni su i veliki mislioci i vizionari. Na žalost, srpski političari od svih kvaliteta najmanje su imali upravo vizionarskih. A baviti se politikom bez vizije isto je što i baviti se umjetničkim radom bez nadahnuća i inspiracije. Političar može valjano oblikovati budućnost samo ako ima tačne predstave o njoj. Napuštanje ovozemaljskog svijeta veliko je iskušenje za sve. Otrežnjujuće, koje navodi na promišljanje o smislu ljudskog bitisanja. Rijetki su oni koji su svojim životom ispunili svoju
misiju, a među takve zasigurno spada i Jovan Rašković. Samo, Srbi su, između ostalih grijehova skloni i brzom zaboravljanju. Jovan Rašković je bio čovjek koji je saosjećao i sa onima koji griješe, a mi smo već zgriješili prepuštajući takvu jednu gromadu da tone u ničim zasluženi zaborav.
